Kada čovjek teži u sebi, kada teži svim svojim bićem, kada teži tako kao da mu je ta težnja jedna od najvažnijih stvari zbog čega se inkarnirao u ovom životu, tada je to na neki način već jasno zacrtan put i to dosta siguran put ka povratku svom vlastitom izvoru. Ta težnja se nikako Ëe može ostvariti iz uma, i to samo zato što bismo nešto htjeli, to jednostavno nije moguće. Zato što um samo misli da je to dobro i da bi to bilo dobro za nas, međutim težnja mora izvirati iz nas samih, iz našeg vlastitog unutarnjeg bića. Jedino tako i jedino kada izvire iz nas samih - to je istinska težnja. Tada ti težiš svakom svojom stanicom, ti težiš u svakoj sekundi svoga postojanja, u svakom danu, u noći, čak i onda dok ti svijest spava - i tada težiš. To je istnska težnja.

Težiti istini je vrlo veliki izbor, težiti istini znači da smo izabrali (relativno gladejući) težak put, put koji nije jednostavan i nije lako ostvarljiv, zato što ćemo se na tom putu morati odricati mnogih želja i mnogih stvari bez kojih je egu vrlo teško živjeti. Ego tada gubi tlo pod nogama, ostaje sam samcat na vjetrometini. Međutim težiti istini je jedini izbor kojeg ustvari imamo. I ma kako nam se sada činilo da u ovom trenutku imamo mnogo izbora, to može izgledati tako samo onda kao na život gledamo kao na da je jedan jedini i kao da traje pedeset, šezdeset ili sedamdeset godina. Ali ako put duše gledamo kroz stotine godina, kroz tisućljeća i kao put duha, tada ćemo sigurno raumjeti rečenicu; da je težnja istini jedini izbor. Zato što ćemo kad-tad, bez obzira kada, ako ne danas, ako ne sutra, ili možda prekosutra, ali svakako na kraju puta ili pred sam kraj, pronaći tu potrebu u sebi za težnjom ka istini. Tako ispada da u stvari nemamo izbora. Imamo ga danas, imamo sutra, ali kad promjenimo sebe u tom procesu življenja opet dolazimo do pred sam kraj gdje se u nama budi težnja ka istini, ka izvoru, ka svjetlosti, ka ostvarenju, ka prosvjetljenju, odnosno, ka Bogu. Težiti znači svakog dana sebe usmjeravati u procese, i u iskustva koja će nas dovesti do samog cilja. Težiti znači imati takav stil življenja, biti u svakom trenutku ta težnja. Moramo u sebi gajiti taj stalni ivječni plamen koji će nas vječno, iz časa u čas i iz dana u dan gurati u iskustva gdje ćemo moći sa sigurnošću sebe osjetiti i reći: "Ja ovo jesam", odnosno, "ja ovo nisam". Svako naše opredjeljenjeËje korak ka toj istini. A to opredjeljenje donosimo i sada i svakog drugog trenutka. Ako djeluješ iz ega te samo misliš da težiš, tada je to laž kao i svaka druga i nemoguće je živjeti u toj laži. Pa čak ako i uspiješ proživjeti ovaj život ili neki drugi život, ili nekoliko života u željama, i u strastima, svjedno ćeš jednog dana ponovo otkriti u sebi tu težnju za istinom. Ja se uopće pitam da li dosita imamo slobodu zbora u vječnosti. Gledajući danas rekao bih "da", gledajući život kao proces rađanja i umiranja, kao put duha i duše, onda bih prije rekao da ga nemamo nego li da ga imamo. Jer uvijek negdje postoji kraj ovog ciklusa, kraj ovog fizičkog življenja, dakle kraj kada se mi oredjeljujemo za vječnu svjetlost. Dakle, opredjeljujemo se za vječni samdhi. da li to čeka svakog čovjeka na ovoj kugli zemaljskoj - ja sada neznam možda odgovor na to pitanje. Ne vidim smisao u tome da beskrajno mnogo puta duša rađa u tijelu i isto toliko put aživi u laži zato mislim da taj proces življenja i inkarniranja ne traje vječno, i da ovdje gdje imamo slobodu izbora mi odabiremo svakog dana učeći na svojim greškama odabiremo tu svjetlost i težim k njoj. Na neki način, Bog ili Izvor ili Vječno Postojanje je kao magnet koji nas neprestano vuče k sebi. Kada bismo to gledali kao pojavu na koju postoji odgovor iz nauke koju zovemo fizika. Naprosto je logično da magnet privlči željezo k sebi i bilo bi potpuno neprirodno i van svake logike i fizike da se taj komadić željeza ne odazove na pziv magneta. Eto, na isti način, Bog ili Vječna svjetlost priziva nas k sebi i mislim da ne bi bilo prirodno da mi taj zov Boga ne osjetimo i da se ne odazovemo na njega. Mi imao izbor u ovom trenutku djelovati protiv tog zova, ne čuti ga i opirati mu se, i činiti sve u životu što bi nas moglo udaljiti od toga. Ali kroz taj izbor mi dolazimo i u situacije kada nismo uvijek u svakom trenutku egoistički jaki, pa ponekad u sebi svatko od nas postavlja sebi pitanje: "A zašto sam ja ovdje?" "Koji je moj cilj", ili općenito, "Koji je cilj moga života?". Tog trenutka kada postavimo sebi takvo pitanje, mi počinjemo tražiti u sebi odgovor na njega. Jer, besmisleno bi bilo da se ovaj život živi samo u ovom tijelu i da nakon njega ne postoji ništa. Tada, ako bi to bila istina, možemo živjeti kako god želimo. Postoji dilema da je upravo obratno, da se mnogi ljudi boje kazne u smislu pakla, ili nagrade u smislu raja, ako ovaj život prožive loše, odnosno, dobro. Međutim, koja je pouka pakla ako ćemo biti kažnjeni zbog lošeg života, prepostavljajući da je ovaj život jedan jedini i da nakon njega ne postoji ništa. Kako bi izgledalo da recimo dijete koje ne zna ništa i prvi put se suočava sa toplinom vatre, te pokušavajući otkriti što je to, biva kažnjen smrću, samo zato što je pokuao otkriti osobine vatre. Tako život ne funkcionira. Dijete se opeče na vatru i slijedeći puta zna da je vatra vruća i da će ga povriediti. Na isti način mislim da je i nama data mogućnost da iz grešaka učimo, ali da nam je dat i novi izbor kako bi učili i iz ostalih te možda čak nekoliko puta čineći iste. Nismo kažnjeni vječito zbog toga što smo pogriješili. Tako da smatram da nas pakao nakon ovog života ne može poučiti, posebno ne onda ako nemamo šansu ponovnog rođenja. Tek ako postoji inkarnacija i nanovo rođenje, tada i sam pojam pakla i raja ima smisao, jer ćemo dobiti novu šansu da naučene stvari primjenimo u novoj inkarnaciji. Inače bi to bio veliki besmisao i apsolutno ne vidim svrhu niti svoga rođenja a samim tim niti rođenja bilo koje duše na ovoj kugli zemaljskoj .